Ribar Marko i njegova barka

Puno otočana živi od mora. More ih upotpunjuje. Priča o ribaru Marku to dokazuje.

Marko je star čovjek. U očima mu se vide mnoge godine, godine životnog iskustva. Njegovo lice, staračko, ima puno bora. Tamnoput je, no to nije čudo, pošto je od gluhog doba noći pa sve do kasnog poslijepodneva na moru. Ruke su mu smežurane, ali opet pune snage za izvlačenje ribe iz mreža, dizanje teških vrša i veslanja do luke s morske pučine. Odijeva se jednostavno; plavi kombinezon i neka bijela majica ispod toga. Noga i stopala su mu vidno teški pa se i kreće tako, sporo i tromo. Njegova kuća je malena, ali, i ne treb mu više. Ne posjeduje nikakva današnja čuda tehnologije. Ima samo radio koji nosi sa sobom na barku. Kupuje i novine, metne ih pod pazuh i šeta gradom. Nema super sportski auto, nego "motorin" kojim se vozi od kuće do "mula" na kojem mu je vezana barka. A ribarenje? To je priča za sebe. Svaku noć, oko dva ujutro, čuje se prodirući zvuk motorina kojim reže noćnu tišinu. Dolazi do mula, penje se na barku, odveze je i krene na pučinu. Valjda će biti ribe! I, uvijek je bude. Kao da mu namjerno dolaze. Marko nema obitelji, samo svoju barku i svoje more. Jako je predan barci pa se može vidjeti kako je umornim rukama kaže iz mora, izvlači na suho, a onda boji oguljene dijelove.

Dobar je čovjek, pošten, a more mu tako vraća. Nadodat ću još ove stihove preminulog trogirskog slavuja:"Prije jutra u zoru, s galebima na moru, na poštama sunce čekaju".

Tino Latin, 6.a

Ribar Marko i njegova barka

Svakog jutra ribar Marko odlazi sa svojom barkom u ribolov.

Njegova barka je stara i istrošena od svakodnevnog ribarenja. Plovila je po svakojakim morima, po olujama, nevrjemenima i umorila se baš kao i ribar Marko. Marko nije običan ribar, već drugačiji od ostalih, sa starim i ispucalim rukama istrošenih zbog bacanja mreža, a njegovo lice je tvrdo i grubo, pomalo naborano. Bio je on krupniji čovjek, a na njegovoj glavi mogle su se jasno vidjeti i sijede kose. Spretan, ljubazan i drag, s velikim srcem koje je zračilo ljubavlju. Jednog jutra krenuo je u ribolov. Dok je bio na moru na svojoj staroj barci, počeo je puhati jak vjetar i padati jaka kiša. Ribaru to nije bilo ništa novo. Samouvjereno je ostao i nastavio dizati mreže. Kad odjednom, počele su izlaziti mreže koje je Marko s puno muke morao dizati preko vinča. Naprezao se, znojio, umorio, ali uz svu tu muku, to je bio njegov najveći ulov. Nikad nije bio tako sretan kao toga dana. Otišao je do mjesne crkve da bi se pomolio i zahvalio Bogu za bogat ulov.

Ribar Marko poznavao je sve stanovnike svojega grada i svakog jutra bi sreo mnoge druge ribare. Iz dana u dan ribar je lovio ribu i nije mu bilo bitno kakvo je vrijeme. Kad bi navečer, oko ponoći, došao kući, legao bi u svoju postelju i spavao spokojno. Sve dok jednog jutra nije ustao iz svog kreveta, nije se probudio. Da, nažalost, Marko je preminuo, a na sprovod je došlo mnogo ljudi. Pokopan je na najbližem groblju, a grob mu je ukrašen mnoštvom cvjetova i s puno "lumina" koji svjetle u mnogim bojama.

Šarenilo svjetova, svjetlost lumina, a najveća tuga u srcima građana!

Rebecca Galli, 6.b

Ribar Marko i njegova barka

U subotnje jutro lošinjska luka prepuna je ribarskih brodova. Svi su ti brodovi veliki, metalni i hladni. Svi? Ne baš. Između plavog metalnog diva i policijskog glisera stisnuo se mali drveni brodić, a na brodiću sjedi starac.

Starčevo lice je naborano i stisnuto, kosa mu bijela, ali bujna. Ruke su mu tanke, no nisu slabe. Kada bi ga netko vidio kako poteže mreže, rekao bi da je riječ o mladiću, a ne o starcu. Na lijevoj nozi ima brazgotinu koju je zadobio kada mu je sanduk u Africi pao na tu nogu. Taj čovjek je moj prijatelj barba Marko. Cijeli njegov život obilježen je modrim morem, galebovima i brodovima. Još davnih dana ispekao je mornarski kruh sa sedam kora. Pod stare dane bavi se ribolobom. Oko ponoći barba Marko izađe iz svoje kućice, uđe u barku i otisne se na tamnoplavu tajnovitu pučinu. Lovi riba "na sviću", kako bi on rekao. Cijelu noć lovi, a ujutro to pokuša prodati. Suze mu navru na oči kada vidi prezirna lica prolaznika. Ponekad i mene povede na pecanje, naravno ne u ponoć. Kada ulovi oradu ili neku drugu veliku ribu, lice mu se ozari poput puteljka nakon kiše. Kada ja ulovim i on uživa, kada on ulovi i ja sam veseo. Nekih dana nema ulova pa mi barba Marko pripovijeda o zemljama i ljudima koje je upoznao.

Takvog prijatelja nigdje se ne može naći.

Mihovil Šimun Pezelj, 6.a

Za sve su krivi hormoni?!

"Lucija, diži se iz kreveta, zakasnit ćeš u školu!", vikala je moja mama iz kuhinje. Mrzim se dizati rano ujutro. Pa što ako propustim nastavu. Reći ću da sam bila bolesna. "Ne!", bacila sam jastuk na pod.

Uvijek sam od muhe radila slona. Samo sam čekala da mama dođe gore i počne me vući iz kreveta. Od silnog natezanja s njom već mi je slabo. Ustala sam se i navukla majicu preko pidžame. Mama se uvijek žalila na moj izgled. Izluđuje ju što se neprestano odijevam u crno i šminkam se kad je nema doma. Dođe mi da se izderem na svih da me puste na miru. Najradije bih sjedila u sobi po cijele dane i slušala rock. Svađam se s roditeljima puno. Ok, jako puno. To mi je normalno. Uvijek su oni krivi. Nakon svađe mi se u isto vrijeme plače i ljuta sam. Nisam ja inače takva. Hormoni su krivi! Urotili su se protiv mene. Zbog njih znam sjediti u sobi i samo buljiti u strop. Ignoriram doslovno sve. Sve mi smeta. Ne idem ni s prijateljima toliko van. Jedva čekam da pubertet završi. Ne volim ga. Nitko ga ne voli. Glup je! Na kraju mi je uvijek žao.

Ušla sam u kuhinju i utisnula mami poljubac na čelo.

Lucija Kleva, 7.b

Susjeda mi je podarila najbolji ručak

Pa.volim ja tu susjedu. Najbolje je prijateljica moje majke. Često ju se može naći u mojoj kući kako s mojom mamom komentira onu ženu koja baš i nema ukusa za modu.

Ali, ne samo da volim nju. Najviše volim njena jela. Jedva dočekam da roditelji odu na put pa da me mama pošalje da njoj "dosađujem". Ima susjeda i psa, retriver Lennon, poznat po tome što ganja svaku mačku u ulici, a pritom one, jadnice, urlaju kao da ih svi vragovi love. Mislim da je susjeda najprepoznatljivija po svojem parfemu kojeg stavlja na sebe barem šest puta dnevno. Nakon nje ulica miriše više od tri minute. A o njenom stanu da vam ne govorim. Divno uređena kuhinja mi se najviše dopada. Volim tamo dolaziti! Ali, samo kada nema njenog muža koji, čim me vidi, odmah me počne grditi jer sam opet sa svojim društvom krala šljive iz njegovog dvorišta. Ručak je bio gotov. Napokon! Kuhinjom se širi miris sarme. Nisam mogla dočekati da se preda mnom pojavi tanjur napunjen do vrha. Jelo je bilo vrhunsko! Mogla bih ja svoju susjedu prijaviti na Masterchef ili nešto tome slično. Zaista odlično kuha!

Hannah Glavan Vlaisavljević, 6. c

Ruke moga nona

Kopale

Strigle

Faši kaštrile

Ribu lovile

Mrežu potezale

Tarsje rezale

Teška darva nosile

Obraz mi dragale

i ljubav mi svu dale, ruke moga nona!

Petra Muškardin, 7.c

I ove godine, učiteljica Barbara Karčić-Pozerina, pripremila je učenicu Petru Muškardin za čakavski izričaj  Čakavčići pul Ronjgi, a Petra je predstavila sebe i našu školu u punom sjaju te osvojila drugo mjesto u kategoriji učenika od petog do osmog razreda.